Wednesday, April 8, 2009

Istorija Kendo-a (Put mača)

Kendo je umetnost japaskog mačevanja. Ova veština je karakteristična po svojoj kompleksnosti, u koju pored elemenata sporta inkorporira etičke vrednosti i filozofsku misao ukorenjenu u Zen budizamu.

Kendo filosofija vezana je za mač koji sam po sebi predstavlja simbol moralnih i etičkih kvaliteta. Njegova lepota, gracioznost, ali i ubitačnost, ne ogleda se samo kroz savršenstvo materijala od koga je napravljen već i kroz duhovnu čistotu majstora koji ga je napravio.

Istorija kendo-a blisko je povezana sa istorijom drevnog, kao i modernog Japana.
Najbitniji period istorije Japana koji je vezan za razvoj kendo-a je Edo (1600-1867) i Meiji (1868-1912) period. Pre Edo perioda Japan nije bio jedinstven i nije imao pravog cara. On se sastojao od brojnih okruga i Daimyoi (zemljoposednici) su se više od sto godina borili za prevlast. U to vreme vežbanje mačevanja se svodilo na veštinu koja je bila potrebna i korisna u velikim bitkama.

Krajem XVI veka pojavila su se dva moćna daimyoa - Oda Nobunaga i Tovotomi Hideyoshi. Ova dva moćnika su ponovo ujedinili zemlju i održavali mir u Japanu. Konačno 1600. godine Tokugava Levasu, carskim ukazom postaje šogun. Titula šoguna se u današnjem vremenu može uporediti sa predsednikom vlade. Vladavina Tokugava porodice proteže se kroz ceo Edo period.

Edo period - Početak

U ovo vreme kendo-om su se bavili isključivo bushi, dok je seljacima, zanatlijama i trgovcima to bilo zabranjeno. Široko je rasprostranjeno mišljenje da su bushi bili samo ratnici. Međutim, oni su se pored toga bavili i politikom. Naime, tokom Edo perioda, koji je bio miran u poređenju sa ranijim vremenima, bushi su se bavili samo državnim poslovima (poput državnih službenika danas).

Ipak postojali su i oni koji su bili stručnjaci za borbu - heihosha. Najpoznatiji heihosha sa početka Edo perioda bili su Miyamoto Musashi i Yagyu Munenori koji su svoju mladost proveli u potrazi za borbom putujući celim Japanom. Najpoznatiji japanski režiser dvadesetog veka, Akira Kurosawa, u brojnim filmovima prati život ovog mladog borca(Miyamoto Musashi). Njegov lik je tumačio poznati japanski glumac iz tog vremena Toshiro Mifune, koji je i sam majstor mačevanja.

Do Edo perioda teorija kendo-a nije izučavana. Do tada su heihosha provodile vreme samo u borbama, ne razvijajući svoje teorije o tehnici ili metode prenošenja znanja drugima. Budući da je Edo period bio početak dugotrajnog mira, većina heihosha su počeli da zapisuju tehnike i teoriju svog stila (ryuha). Može se reći da je ovo bila moda tog vremena, ali glavni razlozi ovakvog razvoja kendo-a su [to su heihosha realno imale vremena da posvete pažnju ovim stvarima. Sa druge, strane vlada je propisala obavezu učenja konfučizma, tako da su bushi počeli da posmatraju kendo sa stanovišta ove doktrine. Heihosha su u ovom periodu napisali veliki broj tekstova o teoriji, tehnici i filozofiji kendo-a. Tekstovi ove vrste nazivaju se bugeidensho ili kenjutsudensho.

Sredina Edo perioda

XVIII vek je bio miran i politički stabilan u Japanu. Bushi nisu imali prilike da se bore, a samim tim nisu imali razloga za poboljšavanjem tehnike. Njihov jedini zadatak bio je zaštita šoguna ili njihovih predpostavljenih u opasnim situacijama. Najviše su praktikovali kendo od svih ratničkih “zanata”. Osnovne metode vežbanja bile su vežbanje zaseka i tehnika sa drvenim mačem (bokuto), Iai- vežbanje tehnika protiv zamišljenog protivnika katanom i vežbanje tehnika u paru sa drvenim mačevima.
Bushi su sredinom Edo perioda najviše praktikovali katae (vežbanje tehnika u paru bez kontakta) kako bi izbegli povređivanje. U ovom periodu se javljaju spektakularne tehnike koje nisu bile upotrebljive u realnim borbama, ali ih je bilo lepo videti. Ta tendencija se nazivala kahoka (u prevodu postajati divan poput cveta).
Sa druge strane, postojali su i oni koji su iznalazili metode za napredovanje korisnih tehnika. Najznačajnija osoba vezana za postojanje kendo-a kakav je danas bio je Naganuma Shiro koji je učio Jiki Shinkagen-ryu stil. On je uveo koriščenje shinai-a (mača od bambusa) i bogu-a (imitacije oklopa) koji su smanjivali mogućnost povređivanja, a opet vežbači su mogli da zadaju zaseke koji su bili istog intenziteta kao u pravoj borbi. Shinai i bogu su prvi put bili uvedeni oko 1710. godine. Četrdeset godina kasnije Nakanishi Chuzo, Itto-ryu majstor, takođe počinje da koristi ovu metodu. S obzirom da je ova škola bila najpopularnija u to vreme, ovaj način vežbanja se proširio po celom Japanu. Ova metoda nazvana je shinai-uchikomi-geiko.

U tom periodu mišljenja su bila podeljena u vezi prihvatanja ove metode kao novog i osnovnog vida razvijanja mačevanja. Protivnici su smatrali da se smanjivanjem mogućnosti povređivanja smanjuje napetost (zanshin) koja bi postojala pri upotrebi pravih mačeva, jer su mačevi bili toliko oštri da bi i najmanji dodir oštrice mogao da poseče osobu. Oni koji su pripadali ovom radikalnom pokretu tvrdili su da vežbanjem sa drvenim mačevima dovodi do preteranog usporavanja borbe i gubljenja sposobnosti neophodnih u stvarnim situacijama.

Druga bitna ličnost u istoriji kendo-a bio je Chiba Shusaku. Putujući i probajući svoj shinai po celom Japanu postao je jako popularan. Neki izvori tvrde da je u jednom periodu imao oko 5-6 hiljada učenika. Pored brojnosti svojih učenika istorija ga pamti i po tome što je prethodno korišćenih 8 rangova sveo na tri- učenik (gakusei), stariji učenik (sempai) i majstor (sensei). Brojni rangovi značili su da talentovani, ali siromašni ljudi nemaju šanse da dođu do viših zvanja, budući da je za to trebalo puno novca.

On je takođe sistematizovao sve tehnike koje se vežbaju veoma jasno opisao. Ustanovio je 68 tehnika koje su bile klasifikovane u odnosu na zone pogodaka. Ovo je bila tehnička osnova modernog kendo-a.

Kraj Edo perioda-

Do pred kraj Edo perioda kendo se vežbao u školama svake provincije ili u privatnim dojo-ima (školama). U to vreme nije postojala škola na državnom nivou. Dolaskom Amerikanaca (1853), japanska vlada je uvidela da je od nacionalnog značaja da se obrazuje državna škola ratovanja. 1856. osnovana je državna institucija Kobu-sho. Majstori-nastavnici u toj školi bili su Sakakibara Kenkichi i Otani Seiichiro najbolji učitelji tog vremena. Predmeti ove škole bili su kendo, shojutsu (kaligrafija), hojutsu (veština gađanja) i suiei (plivanje). Studenti ove institucije bili su fizički sposobni bushii koji se bavili državnim poslovima.

Meiji restauracija

Meiji vlada (1868-1912) pod uticajem pridošlih Amerikanaca, želela je da modernizuje Japan koji je do tog vremena bio u izolaciji. Samuraji, koje moderni Japan isključivao iz društva, pokušali su da se suprostave novim težnjama. Mnogobrojni ustanci koje su vodili istaknuti samuraji doveli su do zabrane upotrebe mača koju je izdala centralna vlada. Ovako oštra zabrana nije dugo trajala i bila je zamenjena blažom koja je uključivala samo zabranu nošenja i upotrebu mača na javnim mestima prestonice Kjotoa.

Umetnost mačevanja nije mogla da preživi novo doba i u to vreme potpuno gubi popularnost koju je preuzelo novo vatreno oružje. Međutim, i dalje je bilo onih koji su želeli da nastave viševekovnu tradiciju izučavanja mačevanja. Meiji restauracija je učiteljima mačevanja ukinula dotadašnje povlastice, ali i prihode. Tada besposleni majstori morali su da pronađu način da prežive. Neki su počeli da se bave trgovinom koja je sada bujala, neki su ušli u policiju, dok su neki držali prezentacije svoje veštine na kojima su naplaćivali ulaznice. Ovo je bilo jako popularno, jer mnogi pripadnici srednjih i nižih klasa nikada nisu imali pravo da budu podučavani ovoj veštini, šta više nisu smeli ni da pogledaju u ove majstore.

Sa druge strane, mačevaoci koji su ušli u policiju praktikovali su kendo i džudo, jer je to smatrano odličnom mentalnom i fizičkom vežbom. U ovom periodu kendo poprima skoro sve karakteristike sporta. Iako je vlada Japana zastupala modernizaciju, nacionalisti su uspeli da promovišu ideju da je neophodno da se sačuva kulturna baština koja je podrazumevala sve veštine Bushido-a. 1895. godine osnovan je Dai Nihon Butokukai, nacionalna organizacija koja je promovisala sve vidove bujutsu-a uključujući i kendo.

1915. godine uveden je odsek za kendo na državnom univerzitetu Japana, a ubrzo zatim 1928. je osnovana Svejapanska Studentska Kendo Federacija. Kasnije iste te godine je osnovana Svejapanska Kendo Federacija. Ona je davala članstvo svim profesionalnim i amaterskim školama mačevanja (dojo-ima), kao i individualnim kendokama (ljudi koji vežbaju kendo), koji bi položili set ispita koje je ova organizacija propisala. Preporukom učitelja kendoki je federacija davala rank ili Dan. Glavna uloga ove ustanove bila je održavanje godišnjih polaganja koja će proveravati kvalitet učenja u raznim školama mačevanja. Tada je ustanovljeno 6 učeničkih rangova- Kyu zvanja i 10 majstorskih- Dan zvanja koji su se održali do dana današnjeg.
1929. održano je takmičenje pred carem koje je postalo tradicija. Borci su pored svoje veštine mačevanja pokazivali i lojalnost prema kraljevoj kući, domovini kao i patriotizam. Tadašnja takmičenja su se razlikovala od današnjih po tome što nisu postojale bodovne zone, kao ni ipponi (poeni), već se borba završavala kada je jedan od boraca bio na zemlji ili kada mu je bila skinuta zaštitna maska.

Moderni kendo

Posle Drugog Svetskog Rata, okupacione snage zabranile su kendo kao jedan od vidova nacionalističke i ratničke tradicije Japana, koja je morala da bude ugušena. Međutim, 1952. suspenzija je ukinuta. Pod uticajem Amerikanaca uvedene su radikalne promene u pravilima. Uvedena su nova pravila takmičenja. Borba se vodi na dva dobijena Ippona (poena). Određene su bodovne zone koje su bile zaštićene oklopom, kako bi se izbeglo povređivanje. Zone su Men (glava), Kote (ruke), Do (stomak), Tsuki (grlo). Ustanovljene su tehnike napada (Shikake-Waza), kao i kombinaciju tehnika korišćene za pariranje i kontranapad (Oji-Waza).

Danas u Japanu kendo se trenira u osnovnim i srednjim školama kao osnovni predmet fizičkog vaspitanja. Ova veština se takođe proširila po svetu. 1970. godine osnovana je Svetska Kendo Federacija i prvo svetsko prvenstvo. Danas ima par miliona vežbača što muških, što ženskih, svih uzrasta širom sveta.

Posleratni kendo gubi sve dodire sa starim načinom vežbanja mačevanja i postaje sport. Dokaz da još uvek postoje protivnici ovakvog razvijanja kendo-a leži u tome što kendo još uvek nije Olimpijski sport i što još uvek nosi naziv japanske borilačke veštine, a ne sportske discipline.

Friday, April 3, 2009

Istorija Studentskog kendo kluba

Osnovna ideja Studentskog kendo kluba je da deci, pre svega, pruži mogućnost izbora pravilnog fizičkog i vaspitnog razvoja kroz praktikovanje veštine kendo-a. Tokom treninga deca razvijaju svoje motoričke i koordinacijske sposobnosti. Takođe, uče se disciplini, samokontoli i prepoznavanju autoriteta. Kroz vredan rad i zalaganje na treningu stiču znanja i usavršavaju veštinu, što pomaže u sticanju i razvijanju samopouzdanja.

Studentski kendo klub, datira iz 2008. godine, kada je grupa entuzijasta, majstori Kendo saveza Srbije, odlučila da ovu drevnu veštinu dalekog Japana približi mlađim generacijama. Organizovane su mnogobrojne promocije u osnovnim školama na Novom Beogradu. Uz podršku nastavnika fizičkog vaspitanja deci je pružena mogućnost da se na časovima fizičkog praktično upoznaju i oprobaju u kendo-u. Na ovaj način sa kendo-om se upoznalo preko 400 dece raznih uzrasta.



Letnja škola kendo-a startovala je 01. juna 2008. godine u Osnovnoj školi “Užička Republika” na Novom Beogradu. Školu je organizovala i treninge vodila Jovana Lujić, majstor kendo-a 3.DAN. Škola je trajala tri meseca, zaključno sa avgustom. Zbog velikog interesovanja ukazala se potreba za kontinuiranim vežbanjem kendoa-a u ovom kraju grada, pa je odlučeno da se oformi klub.

Klub je počeo sa radom 01.09.2008. godine iako je kao takav registrovan u Ministarstvu omladine i sporta Republike Srbije još januara 2007.godine. U maju 2007.g. na Generlnoj skupštini Kendo saveza Srbije, klub je postao punopravni član saveza.



Prvo javno pojavljivanje “Studentskog kendo kluba” bilo je na Hungary cup-u u Budimpešti u julu mesecu 2008.g. “Studentski kendo klub” je učestvovao na ekipnom prvenstvu Novog Sada u oktobru 2008.g. u Novom Sadu. Osam članova kluba učestvovalo je na seminaru u Bečeju novembra meseca 2008.g., koji je organizovao Kendo savez Srbije, a vodio tehnički direktor saveza Nebojša Zrnović, majstor kendo-a 5.DAN. U decembru iste godine Kendo savez Srbije organizovao je još jedan seminar koji su vodili gosti iz Nemačke: Uve Kumpf (kendo 7.DAN) i Kazuko Kumpf (kendo 5.DAN), na kome je učestvovalo pet članova našeg kluba. Na Otvorenom prvenstvu Beograda za kyu-ove, članovi Studentskog kendo kluba Vladimir Đokić i Andrej Gota osvojili su nagrade za borbeni duh.

Linkovi domaćih klubova